Autor: Srbin

 

 

Naučni dokaz o NULTOJ GODINI

ili

godina koju su „pojeli“ istoričari, hroničari i novinari

 

„Potom reče Bog: Neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama.
I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju.
I bi tako.
I stvori Bog dva vidjela velika:
vidjelo veće da upravlja danom,
i vidjelo manje da upravlja noću,
i zvijezde.“

                     Postanje 1.14,15,16.



Navedeni citat iz Starog Zaveta jasno ukazuje da je vreme nastalo stvaranjem Sunca, Meseca i zvezda. Bilo je potebno da prođe oko 6500 godina od stvaranja sveta do pronalaska prvih primitivnih časovnika, a do pronalaska prvog časovnika sa klatnom čitavih 7150 godina.
Da bi drevni čovek shvatio promene vremena, nije imao neki drugi način nego promatranje neba. Kako je Mesec najbliže nebesko telo Zemlji, njime je počelo prvo posmatranje i proučavanje, pa se može reći da je Mesec prvi hronometar.

 

Prva vremenska jedinica bio je dan koji je nastajao pri svakom rađanju Sunca. Zatim je uočeno da Mesec nema isti položaj u odnosu na horizont (ploču) i da nema isti sjaj (menja oblik svetlosti – mesečeve mene).
Tako je uočeno da postoje četiri glavne mene: mlad Mesec, prva četvrt, pun Mesec (uštap) i poslednja četvrt. Dalje, uočeno je da za vreme trajanja svake od ovih četvrti postoji sedam izlazaka (dana) Sunca, naravno i zalazaka. Svaka Mesečeva mena, znači, traje približno sedam Sunčevih dana (izlazaka i zalazaka), pa otuda Lunacija – uzastopni sled Mesečevih mena traje približno 28 dana. Četvrtina od 28 dana iznosi sedam dana i tako je nastala nedelja dana.

Iz iznetog je shvatljivo zašto su u svim ranim civilizacijama pravljeni lunarni kalandari – zasnovani na Mesečevim menama.

 

Zaslugom starih Egipćana nastao je solarni kalendar na bazi Sunčeve godine, koji su kasnije, Rimljani za vreme Julija Cezara, neznatno modifikovali 46. godine pre nove ere. Otuda se zove julijanski kalendar. Solarni kalendar nije bilo lako ustanoviti, jer nije se mogao utvrditi tačan položaj Sunca pri njegovom prividnom kretanju oko Zemlje.

 

Tek je u srednjem veku Kopernik (1543. godine) otkrio heliocentrični sistem po kome se Zemlja i ostale planete okreću oko Sunca (Helios) po ekscentričnim putanjama. Dnevno obrtanje nebesa je samo prividno, uslovljeno Zemljinom rotacijom oko sopstvene ose.

 

 

Kopernikovu predstavu sveta potvrdio je Kepler svojim zakonima 1609. Time su stvoreni uslovi za preciznije podatke o kretanju planeta (efemeride). I pored toga što je svojim zakonima odredio orbite kretanja planeta oko Sunca, Kepler je najzaslužniji za opstajanje astrologije kao nauke. Naime, Kepler je bio i veoma uspešan astrolog, a njegov zaključak da ovozemaljsku prirodu pokreću aspekti (međusobni položaji) planeta i zvezda, tj. da se presudan momenat u uzročnosti nalazi na Zemlji a ne na planetama i zvezdama, spasio je na neki način astrologiju – učiteljicu svih nauka. Zato je neshvatljivo da čak i neki astrolozi smatraju da je Kopernikovo otkriće (heliocentrični sistem) osakatilo astrologiju.

 

Zaključak bi bio: Kopernik, Galilej, Njutn, Kepler i ostali naučnici doprineli su da se danas skoro egzaktno mogu odrediti u svakom vremenskom trenutku položaj planeta i zvezda u odnosu na planetu Zemlju, te se na osnovu njihovih aspekata dolazi do mnogo tačnijih predviđanja, pri čemu Mesec, kao i za vreme drevnih astrologa, ostaje glavni „okidač“ događaja.

 

Tek otkrićem heliocentričnog sistema moglo se doći do saznanja da merna jedinica vremena jedan dan nastaje kao posledica jednog punog obrta Zemlje oko svoje ose, a da jedno puno kretanje Zemlje oko Sunca (puna orbita) daje našu godinu.

 

A, kretanje Zemljine ose oko ekliptičkog pola u toku 25512 godina uzrokuje precesiju, koja je posledica dejstva Sunčeve i Mesečeve gravitacije na masivno ispupčenje na Zemljinom ekvatoru, koje pokušava da postavi Zemljinu osu vertikalno u odnosu na ravan ekliptike. I, ne daj Bože da to uspe, jer tada ne bi bilo života na Zemlji.
Na osnovu ukupne precesije dolazi se do trajanja precesione ere, koja traje 2126 godina, kada se ukupna precesija od 25512 godina podeli sa 12 zodijačkih znakova.

 

Datiranje Vremena
 


Razni narodi i civilizacije su datirali vreme počev od značajnih događaja. Tako su bez obzira na vrstu kalendara (lunarni, luno-solarni ili solarni) počinjala odbrojavanja godina po erama. Era (lat.) u hronologiji predstavlja način i početak računanja godina i vremena od izvesnog važnog događaja po kome je i sam način računanja dobio naziv.
Obzirom na slabo komuniciranje među drevnim narodima i državama bilo je u upotrebi raznih Era.


Najpoznatije su:

- vizantijska, računata od prvog 01.09.5508. god. pre nove ere (poznata kao crkvena Nova godina u pravoslavnim crkvama, naznačena u svakom godišnjem kalendaru srpske pravoslavne crkve po julijanskom kalendaru);
- aleksandrijska (nova) računata od 01.09.5494. god. pre nove ere;
- japanska era (660. god. pre nove ere);
- budistička era (godina Budine smrti) različito se računa kod pojedinih naroda;
- u Indiji je poznato oko 20 era;
- jevrejska (uvedena u 11. veku) računata od 07.10.3761.god pre nove ere;
- era olimpijada računata od 08.07.776.god pre nove ere;
- era od osnivanja Rima (po Varonu), računata od 21.04.753. god. pre nove ere;
- hrišćanska, računata od godine Hristovog rođenja, 754.godine od osnivanja Rima;
- seleukidska (dugo u upotrebi kod Jevreja Bliskog Istoka) računata od 01.10.312. god. pre nove ere;
- muhamedska, počinje 16.07.622.god.;
itd.


Bilo je pokušaja da se održe mnoge druge ere: Dioklicijanova, francuske revolucije, Napoleonova, era Nabonasarova, Aleksandra Velikog, Ptolomeja, Rimskih konzula, Julija Cezara, armenska, indijska, pa čak i američka era, koja počinje 04. jula 1776. god., od kada su se Amerikanci oslobodili od Engleza.

 

Čitaocu je poznato da je danas u svetu u najširoj upotrebi hrišćanska era, tako da je prihvaćena i u nehrišćanskim narodima (državama).
 

U ranijoj (prvobitnoj) upotrebi hrišćanske ere, godine su označene kao BC (pre Hrista) ili AD (posle Hrista – leta Gospodnjeg). Međutim, kako su skoro sve nehrišćanske države usvojile hrišćansku eru, godine se danas označavaju kao godine pre nove ere i godine posle nove ere.

 

Naravno, nova era je počela otelotvorenjem (rođenjem) Isusa Hrista. Taj datum je predložio Dionisije Mali, skitski kaluđer koji je živeo Rimu, na zahtev pape Ivana I, 525. god.

 

On je predložio: da je Isus Hristos rođen 25.decembra 754.godine od osnivanja Rima, što je i usvojeno. Mada je Dionisijev sistem bio izvor sleda AD (leta gospodnjeg) koji sada upotrebljavamo, on nije korišćen skoro dvesta godina. Sistem VS („pre Hrista“) se proteže od Hristovog rođenja unatrag.
U opštu upotrebu je ušao tek u drugoj polovini sedamnaestog veka, a neke države su ga usvojile tek u dvadesetom veku.

 

Iako, datum i godina otelotvorenja Isusa Hrista nisu tačni, u ovoj studiji neće biti reči o spornom datumu i godini, jer je to vezano za astrološko utvrđivanje vremena pojave Vitlejemske Zvezde, o čemu je pisano u Astrologusu br.9,13 i 16.

 

U raznim religijama i filozofijama, vreme kao pojam tumačeno je različito. Kod Indusa se veruje da se večito ponavlja isto, kod starih Helena simbol vremena je krug itd.

 

Hrišćani veruju da je vreme jednosmeran linearni proces i može se simbolički predstaviti uvis ukošenom duži čija početna tačka predstavlja početak stvaranja sveta, a krajnja tačka Drugi dolazak Hrista. Istorija sveta je ograničena ovim dvama događajima. Naravno, ima i nekih filizofa koji tvrde da vreme ne postoji, ali kada im stignu opomene za neplaćene račune brzo se vrate u stvarnost, jer gubljenjem veze sa realnošću gubi se i veza sa finansijama.

 

Današnji astrolozi, kao i drevni, imaju istovetan stav o vremenu kao i hrišćani da je vreme kontinualni (neprekinuti) jednosmerni proces i da se nikada ne može ponoviti u budućnosti isti položaj planeta i zvezda i njihovi međusobni položaji (aspekti).

 

Poštujući sveti broj sedam, astrolozi odrediše da nedelja ima sedam dana, pri čemu su različiti dani bili nazvani prema odnosnim „planetama“.
„I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini.“ (Postanje 2.2)

 

Usvajanjem hrišćanske ere od predpostavljenog datuma ovaploćenja Bogočoveka Isusa Hrista počelo je odbrojavanje godina posle Hrista (AD) ili posle nove ere. Međutim, za odbrojavanje godina pre Hrista istoričari i hroničari napraviše veliku grešku. Greška koja se i danas provlači sastoji se u tome što nisu prihvatili matamatički aksiom o osi realnih brojeva koja mora da ima i nultu godinu. Za razliku od astrologa, istoričari i hroničari ni danas ne priznaju 0 (nultu) godinu.
 

Naravno, nijedna ljudska konvencija na bilo kom forumu doneta, ne može poništiti Božiji zakon: „... da budu znaci vremenima i danima i godinama.“ (Postanje 1.14,15,16.)

 


Nulta godina
 

 

Da postoji 0 (nulta) godina može se dokazati preko astrološke nauke. Zahvaljujući razvoju nauke i tehnologije izračunati su svi podaci o putanjama (orbitama) i brzini kretanja svih planeta, na osnovu kojih se mogu sačiniti efemeride za bilo koji dan u dalekoj prošlosti.

 

Tako, postoje softverski računarski programi za pozicije „planeta“ i zvezda do 500. god. pre nove ere. Kako nas interesuje 0 (nulta) godina potrebno je u „program“ uneti podatak za npr. Beograd, datum 31.decembar – 1. godine za vreme 23:59:59 (ili 11:59:59 PM CET) što praktično jeste poslednja sekunda u prvoj godini pre nove ere. Veoma je bitno uočiti da je to bio dan sreda.
 

Nakon toga uneti za istu lokaciju datum 01.januar + 1. godine za vreme 00:00:01 AM CET, što praktično jeste prva sekunda u prvoj godini posle nove ere. Takođe je veoma bitno uočiti da je to bio dan subota. Očigledan diskontinuitet ne samo u pozicijama planeta već i u danima, koji bi prouzrokovao uništenje ne samo planete Zemlje, već i Sunčevog sistema.
 

Pozicije planeta, se mogu pratiti na priloženim tabelama. Uzmimo npr. pozicije Sunca. Kada ne bi bilo nulte godine Sunce bi za jednu sekundu sa 08° Jarca 34'25'' „došlo“ na 09° Jarca 20'28'' što bi prouzrokovalo raspad Zemlje. Međutim, ako za istu lokaciju unesemo podatke za 01. januar 0. godine u 00:00:01 AM SET što praktično jeste prva sekunda nulte godine, uočićemo da je to bio dan četvrtak, što je sasvim normalno da posle srede 31.decembra – 1. godine dolazi četvrak 01. januara 0 (nulte) godine. Takođe, pozicija Sunca je u kontinuitetu. Iz tabela se može uočiti da je Mesec za dve vremenske sekunde prešao jednu lučnu sekundu. Ostale planete su se takođe kretale u kontinuitetu.

 

Pozicije planeta na prelazima kalendarskih godina (-1.,0. i 1. godine)

 

 

Iz tabela se takođe može videti da se najbrže pomeraju vrhovi MC/IC, Asc/Desc i ostalih intermedijarnih polja. Dok Mesec pređe za dve vremenske sekunde jednu lučnu sekundu, dotle se MC pomeri prosečno 30 lučnih sekundi. Kada se jednostavnim računom izračuna pomeranje MC za 1 (jedan) vremenski minut dobija se rezultat: da se MC pomerio za 15 lučnih minuta. Zato se i dešava da i blizanci koji su rođeni carskim rezom imaju različite sudbine, jer su im vrhovi polja u natalnim kartama različitim stepenima i minutima, pa se u nekim slučajevima može desiti da su im i neke planete u različitim poljima. Da ne govorimo o blizancima čije se rađanje vremenski razlikuje za 30 i više minuta. Blizanci rođeni carskim rezom mogu biti „izvađeni“ iz majčine utrobe skoro istovremeno, ali to ne znači da su istovremeno i rođeni. Rađanje se računa od trenutka kada im Bog udahne život, a to se dešava u trenutku primalnog krika (prvog plača) što se nikad ne dešava u istom trenutku i na istom mestu.

 

Veoma je bitno istaći da se u toku dve sekunde (vremenske) i ostale planete Sunce, Merkur, Venera itd. kreću, ali znatno sporije od Meseca, pa se dobija utisak da se one i ne kreću, jer imaju iste pozicije u lučnim stepenima, minutima i sekundama. Međutim, kada bi se kretanje planeta merilo i u milisekundama (lučnim) onda bi se uočilo da se i sve druge planete, kao i Mesec, kreću, ali znatno sporije.

 

Praćenjem pozicija za 31.decembar 0 (nulte) godine u 11:59:59 PM CET i za 01.januar +1.godine u 00:00:01 AM CET može se uočiti da posle petka dolazi subota, a kretanje planeta je savršeno kontinualno u skladu s Božijim Zakonom.

 

Posle prezentiranih egzaktnih dokaza zaključak bi bio, za astrologe, sledeći:
prilikom rektifikovanja značajnih istorijskih događaja koji su datirani pre nove ere potrebno je uvek oduzeti 1 (jednu) godinu da bi se dobila prava astrološka godina. Tako npr. u svim istorijama i enciklopedijama piše, da je judejski car Irad umro 4.godine pre nove ere, a on je umro 3.godine (4-1=3) pre nove ere (astrološke godine). Ista problematika prati i istoriografiju srpskog naroda naročito u srednjem vek.

 

Tako se može naći da u istoj knjizi piše da se Stefan Nemanja predstavio Gospodu u manastiru Hilandar 1199.godine, a na drugim stranicama iste knjige 1200.godine. Za Svetog Savu, takođe, stoji da se predstavio Gospodu u Velikom Trnovu (Bugarska) 1235.godine, a na drugom mestu 1236.godine. Nažalost, naši istoričari još uvek nisu poslušali astrologe, pa zato i dalje greše.

A, greška u ovom slučaju nastaje iz istih razloga: neprihvatanja nulte godine.

 

Poznato je da su srpski istoričari brojali godine prema vizantijskoj eri, koja je započeta 01.09.5508.god. pre nove ere, ali hronološka zbrka nastaje, od kada počinje datiranje prema hrišćanskoj eri, naročito za vreme dinastije Nemanjića.
 

Tako su razni istoričari ispravljali datume i u rukopisima Sv.Save. Jedni su pisali da se Sv. Simeon Mirotočivi (Stefan Nemanja) upokojio 13. februara 1199.godine, a drugi 13. februara 1200.godine.

Za Svetog Savu su jedni pisali da se predstavio Gospodu 14. januara 1235.godine, a drugi 14. januara 1236. godine. Prosto je neverovetno da se dva srpska crkvena velikodostojnika ne slažu ni oko godine spaljivanja moštiju Svetog Save na beogradskom Vračaru.
 

Episkop Nikolaj Velimirović piše u knjizi „Prolog“ da je Sinan paša spalio mošti Svetog Save „na Vračaru u Beogradu, 27. aprila 1595. godine“, dok anhimandrit Justin Popović u svom kapitalnom delu „Žitije Svetih za januar“ piše: „I u subotu 27. aprila 1594. godine Sinan paša spali telo Svetog Save u Beogradu, na Vračaru, ...“

 

Nepotrebno je navoditi sve greške u datiranju glavnih događaja srpske istorije do dana današnjeg, jer se i na osnovu navedenih primera može uočiti da je glavni krivac 0 (nulta) godina. Kao što je za datiranje godina pre nove ere od strane hroničara i istoričara „kriva“ nulta godina, tako je nastavljeno datiranje godina i posle nove ere. Pa se može reći da su 0 (nultu) godinu „pojeli“ istoričari i hroničari.
 

 

Dilemu su razrešili Sveti Sava i Petar II Petrović Njegoš.
Naime, Sveti Sava je znao da će njegove tekstove ispravljati razni „pametnjakovići“ pa je na Karejskoj isposnici na Svetoj Gori uklesao u kameni nadvratnik tekst: „Zbog toga pisah i potpisah ovaj svoj rukopis, 6707 (=1199) godine.“

Na osnovu navedenog natpisa može se zaključiti da je Sveti Sava računao hrišćansku eru od 5508. godine (6707– 1199=5508).

 

 

Njegoš u svojoj jedino sačuvanoj „Bilježnici“ na str.174. piše između ostalog: „Era od sotvorenija svijeta počinje 1-ga septembra 5508 god(ine) pr(ije) Hr(ista)...“



Na osnovu navedenih astroloških dokaza može se zaključiti da je nulta astrološka godina postojala i da tu činjenicu treba da prihvate i istoričari, naravno i oni astrolozi koji je do sada nisu koristili.
 

 

Autor: Srbin

 


© 2002-2005  Nikola Stojanović
www.astrologyinserbia.com