Autor: Srbin
Naučni dokaz o NULTOJ GODINI
ili
godina koju su „pojeli“ istoričari, hroničari i novinari
„Potom reče Bog: Neka budu vidjela na
svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i
danima i godinama.
I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju.
I bi tako.
I stvori Bog dva vidjela velika:
vidjelo veće da upravlja danom,
i
vidjelo manje da upravlja noću,
i zvijezde.“
Postanje 1.14,15,16.
Navedeni citat iz Starog Zaveta jasno ukazuje da je vreme nastalo
stvaranjem Sunca, Meseca i zvezda. Bilo je potebno da prođe oko 6500
godina od stvaranja sveta do pronalaska prvih primitivnih časovnika, a
do pronalaska prvog časovnika sa klatnom čitavih 7150 godina.
Da bi drevni čovek shvatio promene vremena, nije imao
neki drugi način
nego promatranje neba. Kako je Mesec najbliže nebesko telo Zemlji, njime
je počelo prvo posmatranje i proučavanje, pa se može reći da je Mesec
prvi hronometar.
Prva vremenska jedinica bio je dan koji je nastajao pri svakom
rađanju Sunca. Zatim je uočeno da Mesec nema isti položaj u odnosu na
horizont (ploču) i da nema isti sjaj (menja oblik svetlosti – mesečeve
mene).
Tako je uočeno da postoje četiri glavne mene: mlad Mesec, prva četvrt,
pun Mesec (uštap) i poslednja četvrt. Dalje, uočeno je da za vreme
trajanja svake od ovih četvrti postoji sedam izlazaka (dana) Sunca,
naravno i zalazaka. Svaka Mesečeva mena, znači, traje približno sedam
Sunčevih dana (izlazaka i zalazaka), pa otuda Lunacija – uzastopni sled
Mesečevih mena traje približno 28 dana. Četvrtina od 28 dana iznosi
sedam dana i tako je nastala nedelja dana.
Iz iznetog je shvatljivo zašto su u svim ranim civilizacijama
pravljeni lunarni kalandari – zasnovani na Mesečevim menama.
Zaslugom starih Egipćana nastao je
solarni kalendar na bazi Sunčeve godine, koji su kasnije, Rimljani za
vreme Julija Cezara, neznatno modifikovali
46. godine pre nove ere. Otuda se zove julijanski
kalendar. Solarni kalendar nije bilo lako ustanoviti, jer nije se
mogao utvrditi tačan položaj Sunca pri njegovom prividnom kretanju oko
Zemlje.
|
Tek je u srednjem veku Kopernik (1543.
godine) otkrio heliocentrični sistem po
kome se Zemlja i ostale planete okreću oko Sunca (Helios) po
ekscentričnim putanjama. Dnevno obrtanje nebesa je samo prividno,
uslovljeno Zemljinom rotacijom oko sopstvene ose.
|
Kopernikovu
predstavu sveta potvrdio je Kepler
svojim zakonima 1609. Time su stvoreni uslovi za preciznije podatke o
kretanju planeta (efemeride).
I pored toga što je svojim zakonima odredio orbite kretanja planeta oko
Sunca, Kepler je najzaslužniji za opstajanje astrologije kao nauke.
Naime, Kepler
je bio i veoma uspešan astrolog, a njegov zaključak da ovozemaljsku
prirodu pokreću aspekti
(međusobni položaji) planeta i zvezda, tj. da se presudan momenat u
uzročnosti nalazi na Zemlji a ne na planetama i zvezdama, spasio je na
neki način astrologiju – učiteljicu svih nauka.
Zato je neshvatljivo da čak i neki astrolozi smatraju da je Kopernikovo
otkriće (heliocentrični sistem) osakatilo astrologiju.
Zaključak bi bio: Kopernik, Galilej, Njutn,
Kepler i ostali naučnici doprineli su da se danas skoro egzaktno mogu
odrediti u svakom vremenskom trenutku položaj planeta i zvezda u odnosu
na planetu Zemlju, te se na osnovu njihovih aspekata dolazi do mnogo
tačnijih predviđanja, pri čemu Mesec, kao i za vreme drevnih astrologa,
ostaje glavni „okidač“ događaja.
Tek otkrićem heliocentričnog sistema moglo se doći do saznanja da
merna jedinica vremena jedan dan nastaje kao posledica jednog punog
obrta Zemlje oko svoje ose, a da jedno puno kretanje Zemlje oko Sunca
(puna orbita) daje našu godinu.
A, kretanje Zemljine ose oko ekliptičkog pola u toku 25512 godina
uzrokuje precesiju, koja je posledica
dejstva Sunčeve i Mesečeve gravitacije na masivno ispupčenje na
Zemljinom ekvatoru, koje pokušava da postavi Zemljinu osu vertikalno u
odnosu na ravan ekliptike. I, ne daj Bože da to uspe, jer tada ne bi
bilo života na Zemlji.
Na osnovu ukupne precesije dolazi se do trajanja
precesione ere, koja traje 2126 godina, kada se ukupna precesija
od 25512 godina podeli sa 12 zodijačkih znakova.
Datiranje Vremena
Razni narodi i civilizacije su datirali vreme počev od značajnih
događaja. Tako su bez obzira na vrstu kalendara (lunarni, luno-solarni
ili solarni) počinjala odbrojavanja godina po erama. Era (lat.) u
hronologiji predstavlja način i početak računanja godina i vremena od
izvesnog važnog događaja po kome je i sam način računanja dobio naziv.
Obzirom na slabo komuniciranje među drevnim narodima i državama bilo je
u upotrebi raznih Era.
Najpoznatije su:
- vizantijska, računata od prvog 01.09.5508. god. pre nove ere
(poznata kao crkvena Nova godina u pravoslavnim crkvama, naznačena u
svakom godišnjem kalendaru srpske pravoslavne crkve po julijanskom
kalendaru);
- aleksandrijska (nova) računata od 01.09.5494. god. pre nove ere;
- japanska era (660. god. pre nove ere);
- budistička era (godina Budine smrti) različito se računa kod
pojedinih naroda;
- u Indiji je poznato oko 20 era;
- jevrejska (uvedena u 11. veku) računata od 07.10.3761.god pre nove
ere;
- era olimpijada računata od 08.07.776.god pre nove ere;
- era od osnivanja Rima (po Varonu), računata od 21.04.753. god. pre
nove ere;
- hrišćanska, računata od godine Hristovog rođenja, 754.godine od
osnivanja Rima;
- seleukidska (dugo u upotrebi kod Jevreja Bliskog Istoka) računata
od 01.10.312. god. pre nove ere;
- muhamedska, počinje 16.07.622.god.;
itd.
Bilo je pokušaja da se održe mnoge druge ere: Dioklicijanova, francuske
revolucije, Napoleonova, era Nabonasarova, Aleksandra Velikog,
Ptolomeja, Rimskih konzula, Julija Cezara, armenska, indijska, pa čak i
američka era, koja počinje 04. jula 1776. god., od kada su se Amerikanci
oslobodili od Engleza.
Čitaocu je poznato da je danas u svetu u
najširoj upotrebi hrišćanska era, tako da je prihvaćena i u
nehrišćanskim narodima (državama).
U ranijoj (prvobitnoj) upotrebi hrišćanske ere, godine su označene kao
BC (pre Hrista) ili
AD (posle Hrista – leta Gospodnjeg). Međutim, kako su skoro sve
nehrišćanske države usvojile hrišćansku eru, godine se danas označavaju
kao godine pre nove ere i godine posle nove ere.
Naravno, nova era je počela otelotvorenjem (rođenjem)
Isusa Hrista. Taj datum je predložio
Dionisije Mali, skitski kaluđer koji je
živeo Rimu, na zahtev pape Ivana I, 525.
god.
On je predložio: da je Isus Hristos rođen
25.decembra 754.godine od osnivanja Rima, što je i usvojeno. Mada
je Dionisijev sistem bio izvor sleda AD (leta gospodnjeg) koji sada
upotrebljavamo, on nije korišćen skoro dvesta godina. Sistem VS („pre
Hrista“) se proteže od Hristovog rođenja unatrag.
U opštu upotrebu je ušao tek u drugoj polovini sedamnaestog veka, a neke
države su ga usvojile tek u dvadesetom veku.
Iako, datum i godina otelotvorenja Isusa
Hrista nisu tačni, u ovoj studiji neće biti reči o spornom datumu
i godini, jer je to vezano za astrološko utvrđivanje vremena pojave
Vitlejemske Zvezde, o čemu je pisano u Astrologusu
br.9,13 i 16.
U raznim religijama i filozofijama, vreme kao pojam tumačeno je
različito. Kod Indusa se veruje da se večito ponavlja isto, kod starih
Helena simbol vremena je krug itd.
Hrišćani veruju da je vreme jednosmeran
linearni proces i može se simbolički predstaviti uvis ukošenom duži čija
početna tačka predstavlja početak stvaranja sveta, a krajnja tačka Drugi
dolazak Hrista. Istorija sveta je ograničena ovim dvama
događajima. Naravno, ima i nekih filizofa koji tvrde da vreme ne
postoji, ali kada im stignu opomene za neplaćene račune brzo se vrate u
stvarnost, jer gubljenjem veze sa realnošću gubi se i veza sa
finansijama.
Današnji astrolozi, kao i drevni, imaju istovetan stav o vremenu kao
i hrišćani da je vreme kontinualni (neprekinuti) jednosmerni proces i da
se nikada ne može ponoviti u budućnosti isti položaj planeta i zvezda i
njihovi međusobni položaji (aspekti).
Poštujući sveti broj sedam, astrolozi odrediše da nedelja ima sedam
dana, pri čemu su različiti dani bili nazvani prema odnosnim
„planetama“.
„I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja
učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini.“
(Postanje 2.2)
Usvajanjem hrišćanske ere od predpostavljenog datuma ovaploćenja
Bogočoveka Isusa Hrista počelo je odbrojavanje godina posle Hrista (AD)
ili posle nove ere. Međutim, za odbrojavanje godina pre Hrista
istoričari i hroničari napraviše veliku grešku. Greška koja se i danas
provlači sastoji se u tome što nisu prihvatili matamatički aksiom o osi
realnih brojeva koja mora da ima i nultu godinu. Za razliku od
astrologa, istoričari i hroničari ni danas ne priznaju
0 (nultu) godinu.
Naravno, nijedna ljudska konvencija na bilo kom forumu doneta, ne
može poništiti Božiji zakon: „... da budu znaci vremenima i danima i
godinama.“ (Postanje 1.14,15,16.)
Nulta godina
Da postoji 0 (nulta) godina može se dokazati
preko astrološke nauke. Zahvaljujući razvoju nauke i tehnologije
izračunati su svi podaci o putanjama (orbitama) i brzini kretanja svih
planeta, na osnovu kojih se mogu sačiniti efemeride za bilo koji dan u
dalekoj prošlosti.
Tako, postoje softverski računarski programi
za pozicije „planeta“ i zvezda do 500. god. pre nove ere. Kako nas
interesuje 0 (nulta) godina potrebno je u „program“ uneti podatak za
npr. Beograd, datum 31.decembar – 1. godine za vreme 23:59:59 (ili
11:59:59 PM CET) što praktično jeste poslednja sekunda u prvoj godini
pre nove ere. Veoma je bitno uočiti da je to bio dan sreda.
Nakon toga uneti za istu lokaciju datum
01.januar + 1. godine za vreme 00:00:01 AM CET, što praktično
jeste prva sekunda u prvoj godini posle nove ere. Takođe je veoma bitno
uočiti da je to bio dan subota. Očigledan diskontinuitet ne samo u
pozicijama planeta već i u danima, koji bi prouzrokovao uništenje ne
samo planete Zemlje, već i Sunčevog sistema.
Pozicije planeta, se mogu pratiti na priloženim tabelama. Uzmimo npr.
pozicije Sunca.
Kada ne bi bilo nulte godine Sunce bi za jednu sekundu sa 08° Jarca
34'25'' „došlo“ na 09° Jarca 20'28'' što bi
prouzrokovalo raspad Zemlje. Međutim, ako za istu lokaciju unesemo
podatke za 01. januar 0. godine u 00:00:01 AM SET što praktično jeste
prva sekunda nulte godine, uočićemo da je to bio dan
četvrtak, što je
sasvim normalno da posle srede 31.decembra – 1. godine
dolazi četvrak
01. januara 0 (nulte) godine. Takođe, pozicija Sunca je u kontinuitetu.
Iz tabela se može uočiti da je Mesec za dve vremenske sekunde prešao
jednu lučnu sekundu. Ostale planete su se takođe kretale u kontinuitetu.
Pozicije planeta na prelazima kalendarskih godina (-1.,0. i
1. godine)
|
|
|
Iz tabela se takođe može videti da se najbrže pomeraju vrhovi MC/IC,
Asc/Desc i ostalih intermedijarnih polja. Dok Mesec pređe za dve
vremenske sekunde jednu lučnu sekundu, dotle se MC pomeri prosečno 30
lučnih sekundi. Kada se jednostavnim računom izračuna pomeranje
MC za 1
(jedan) vremenski minut dobija se rezultat: da se MC pomerio za 15
lučnih minuta. Zato se i dešava da i blizanci koji su rođeni carskim
rezom imaju različite sudbine, jer su im vrhovi polja u natalnim kartama
različitim stepenima i minutima, pa se u nekim slučajevima može desiti
da su im i neke planete u različitim poljima. Da ne govorimo o
blizancima čije se rađanje vremenski razlikuje za 30 i više minuta.
Blizanci rođeni carskim rezom mogu biti „izvađeni“ iz majčine utrobe
skoro istovremeno, ali to ne znači da su istovremeno i rođeni. Rađanje
se računa od trenutka kada im Bog udahne život, a to se dešava u
trenutku primalnog krika (prvog plača) što se nikad ne dešava u istom
trenutku i na istom mestu.
Veoma je bitno istaći da se u toku dve sekunde (vremenske) i ostale
planete Sunce, Merkur, Venera itd. kreću, ali znatno sporije od Meseca,
pa se dobija utisak da se one i ne kreću, jer imaju iste pozicije u
lučnim stepenima, minutima i sekundama. Međutim, kada bi se kretanje
planeta merilo i u milisekundama (lučnim) onda bi se uočilo da se i sve
druge planete, kao i Mesec, kreću, ali znatno sporije.
Praćenjem pozicija za 31.decembar 0 (nulte) godine u 11:59:59
PM CET
i za 01.januar +1.godine u 00:00:01 AM CET može se uočiti da posle petka
dolazi subota, a kretanje planeta je savršeno kontinualno u skladu s
Božijim Zakonom.
Posle prezentiranih egzaktnih dokaza zaključak bi bio, za astrologe,
sledeći:
prilikom rektifikovanja značajnih istorijskih događaja koji su datirani
pre nove ere potrebno je uvek oduzeti 1 (jednu) godinu da bi se dobila
prava astrološka godina. Tako npr. u svim istorijama i enciklopedijama
piše, da je judejski car Irad umro 4.godine pre nove ere, a on je umro
3.godine (4-1=3) pre nove ere (astrološke godine).
Ista problematika prati i istoriografiju srpskog naroda naročito u
srednjem vek.
Tako se može naći da u istoj knjizi piše da se Stefan Nemanja
predstavio Gospodu u manastiru Hilandar 1199.godine, a na drugim
stranicama iste knjige 1200.godine. Za Svetog Savu, takođe, stoji da se
predstavio Gospodu u Velikom Trnovu (Bugarska) 1235.godine, a na drugom
mestu 1236.godine. Nažalost, naši istoričari još uvek nisu poslušali
astrologe, pa zato i dalje greše.
A, greška u ovom slučaju nastaje iz istih razloga: neprihvatanja
nulte godine.
Poznato je da su srpski istoričari brojali godine prema vizantijskoj
eri, koja je započeta 01.09.5508.god. pre nove ere, ali hronološka zbrka
nastaje, od kada počinje datiranje prema hrišćanskoj eri, naročito za
vreme dinastije Nemanjića.
Tako su razni istoričari ispravljali datume i u rukopisima Sv.Save.
Jedni su pisali da se Sv. Simeon Mirotočivi (Stefan Nemanja) upokojio 13.
februara 1199.godine, a drugi 13. februara 1200.godine.
Za Svetog Savu su jedni pisali da se predstavio Gospodu 14. januara
1235.godine, a drugi 14. januara 1236. godine. Prosto je neverovetno da
se dva srpska crkvena velikodostojnika ne slažu ni oko godine
spaljivanja moštiju Svetog Save na beogradskom Vračaru.
Episkop Nikolaj Velimirović piše u knjizi
„Prolog“ da je Sinan paša
spalio mošti Svetog Save „na Vračaru u Beogradu, 27. aprila 1595.
godine“, dok anhimandrit Justin Popović u svom kapitalnom delu
„Žitije
Svetih za januar“ piše: „I u subotu 27. aprila 1594. godine Sinan paša
spali telo Svetog Save u Beogradu, na Vračaru, ...“
Nepotrebno je navoditi sve greške u datiranju glavnih događaja
srpske istorije do dana današnjeg, jer se i na osnovu navedenih primera
može uočiti da je glavni krivac 0 (nulta) godina. Kao što je za
datiranje godina pre nove ere od strane hroničara i istoričara „kriva“
nulta godina, tako je nastavljeno datiranje godina i posle nove ere.
Pa
se može reći da su 0 (nultu) godinu „pojeli“ istoričari i hroničari.
Dilemu su razrešili Sveti Sava i Petar II Petrović Njegoš.
Naime, Sveti Sava je znao da će njegove tekstove ispravljati razni
„pametnjakovići“ pa je na Karejskoj isposnici na Svetoj Gori uklesao u
kameni nadvratnik tekst: „Zbog toga pisah i potpisah ovaj svoj rukopis,
6707 (=1199) godine.“
Na osnovu navedenog natpisa može se zaključiti da je Sveti Sava
računao hrišćansku eru od 5508. godine (6707– 1199=5508).
|
|
Njegoš u svojoj jedino sačuvanoj
„Bilježnici“ na str.174. piše između
ostalog: „Era od sotvorenija svijeta počinje 1-ga septembra 5508
god(ine) pr(ije) Hr(ista)...“
|
Na osnovu navedenih astroloških dokaza može se zaključiti da je nulta
astrološka godina postojala i da tu činjenicu treba da prihvate i
istoričari, naravno i oni astrolozi koji je do sada nisu koristili.
Autor: Srbin
|